Bombastičan naslov, pomislit ćete, zar ne? Ma dosta više tog njemačkog, pasiva i konjunktiva, nepravilnih glagola, deklinacija pridjeva i ostalih germanističkih kombinacija! Tim mislima skočit će na noge moji đaci i reći će da im je svega toga za proteklu godinu i previše, a pogotovo onog popratnog dekora u imeniku. Pisat ću zapravo ovom prigodom o dva lijepa događaja, dva natjecanja iz njemačkog jezika na županijskoj i državnoj razini.

Nedavno smo ponovno aktivirali naš stručni aktiv za srednje i osnovne škole, te smo između ostalog odlučili organizirati županijsko natjecanje koje je održano 25.veljače u Kupresu. Najbolji bi otišli na državno natjecanje 18.ožujka u Sarajevo  koje organizira Goethe-Institut.

Za Kupres smo (profesorice Zdravka i Kata, i moja malenkost) odabrali najbolje od najboljih, izvršili pripremna testiranja i krenuli zajedno sa osnovcima u punom autobusu na kuprešku visoravan, govoreći đacima kako se ne trebaju previše opterećivati eventualnim uspjehom ili neuspjehom , nego da je najbitnije sudjelovati, da se lijepo skuliraju i da dadnu sve od sebe, a pritom smo nastojali skriti vlastitu nervozu.

Organizacija na Kupresu bila je odlična. Profesorica Dubravka i njezina ekipa su to lijepo odradili. Osobno sam bio vrlo nestrpljiv kako je vrijeme odmicalo i bližilo se vrijeme proglašenja pobjednika.   A onda, slavlje! Naši su osvojili prva mjesta na prvoj i drugoj razini. Na trećoj razini prvo mjesto pripalo je Kuprešacima. Pobjednici idu u Sarajevo! Bili smo sretni i ponosni na naše učenike, ne samo na laureate nego i na ostale, jer svi su tu bili negdje pri  vrhu. Bože Dilber i Ivan Letica bili su ti koji su taj hladni i snježni kupreški dan učinili lijepim i ugodnim. Kući smo se vraćali praćeni nevremenom ali u nama je bilo svečano i svečarsko vrijeme i te sam večeri zaspao snom biblijskog pravednika kao čovjek koji je uradio dobro djelo i može mirno snivati ispod nebeskih zvijezda.

U Sarajevo smo otišli dan ranije, općina nam je organizirala prijevoz, izričem veliko Hvala Boži Kovačeviću, predstojniku Ureda za društvene djelatnosti i načelniku Ivanu Vukadinu. Krenuli smo potpuno neopterećeni rezultatom  sarajevskog putovanja i u grad podno Trebevića stigli smo u rano poslijepodne. U Sarajevu sam proveo jednu lijepu studentsku godinu, rijetko su mi se putovi od tog vremena križali sa baščaršijskom  dinamikom i prožimala su me sjećanja i nostalgija, već od Ivan Sedla naslućujući obrise Miljacke, Bistrika, Vancašove katedrale…

Ostatak dana, nakon smještaja u hotel Emona na Bentbaši proveli smo u razgledavanju, šetnji baščaršijom, večeri u jednom restoranu u blizini Napretka. Kolegica Zdravka i đaci dotad nisu bili u Sarajevu, pa sam rado preuzeo ulogu i turističkog vodiča. Fotografirali smo se ispred katedrale, susreli smo i neke bivše naše učenice koje sad studiraju u Sarajevu, u hotelu dugo u noć nismo išli na počinak. Zaspao sam pred zoru, osluškujući lagano žuborenje Miljacke, razmišljajući o davnoj godini osamdesetprvoj na drugu iz kompliciranog dvadesetog stoljeća.

Sutradan na natjecanju u Goethe-Institutu osvojili smo četvrto mjesto, nismo bili previše tužni, znam kod kuće će mi žena reći – dobro je, ali moglo je biti i bolje. Bit će sigurno još prigoda, ovo je tek početak.

Ostavili smo Sarajevo u sumrak, a grad je ostao prazniji za nas četvero. Obećali smo si, doći ćemo opet, makar i u promijenjenome sastavu, pred našom gimnazijom još su mnoge godine.

Profesor Mate Gadža