Ljubav…može biti osjećaj, ali ona nije samo to…. Ona je prije svega voljni čin, odluka za neko dobro uz koje želiš ostati. Stoga je sve u životu ljubiti čovjeka. Ljubav je nevidljiva stvarnost koja se zapaža preko znakova kao što su riječ,pogled,zagrljaj,pismo,dar. Ljubav želi biti praktična,ona u svagdanjem životu želi pokazati dragocjenost druge osobe.Nije ju dostatno izraziti samo riječima,nego i djelima. Jedna rumunjska poslovica kaže: „Pet minuta pomoći bolje je nego deset dana sućuti.“ I što bi uz sve moćnike i razvikana imena,dobrotvorne udruge i poznate „humanitarce“ mogli napraviti učenici jedne gimnazije u malom Tomislavgradu kako bi makar malo utjecali na sliku današnjega, ako mene pitate dehumaniziranog društva i svijeta koji polako ali sigurno tone u duhovnu i moralnu krizu.

Neki,zapravo većina reći će malo ili ništa. Pa što bi oni sad tu glumili samaritance kad svi imaju dovoljno i svojih problema. Zar ne treba svima pomoć,neka pomalo božanska snaga da opstanu u okolnostima gdje je čovjek postao samo marioneta u rukama onih koji se smatraju jačima,većima i boljima. Big deal!! Što?? Imaju novac ali ne i srce, goleme vile i pola Dubaija ili čega sve ne…A novac pokreće svijet… Možda u filmovima, ali ne i u mom svijetu. Ljubav ga pokreće…Otrcano, ali istinito… Pored sve te patetike,lažnih vrijednosti,ljudskog animalizma sreća pa smo mi optimisti jer bolje je biti optimist i budala,nego pesimist i ogorčeno nesretan. I tako je jednoga, pa i ne baš sunčanog dana naša pedagogica Ružica Tokić dobila Civitasov poziv za uključivanje u međunarodni projekt pripremanja mladih za odgovorno građanstvo putem volonterizma. I tako počne ona po razredima skupljati buduće volontere. Isprva je sve to sličilo na nekakvu znanstvenu fantastiku, no uključuje se tri, dva, pet, jedanaest, dvadeset, učenika. Ne mnogo, ali dovoljan broj za početak. I krenuli smo,mada nismo znali od kuda,niti kako.Ideje su nicale i rasle te se razvijale.I sinulo nam je,najpotrebniji smo u Staračkom domu i u Udruzi djece s posebnim potrebama.Trebalo je napraviti raspored kada tko ide u „Starački“. Svaki dan je išla jedna skupina, sve što je trebalo bilo je podijeliti obroke, pomoći u kuhinji, prošetati sa starcima, porazgovarati.

            A onda suočavanje s realnošću…neugodni mirisi, bezvoljni ljudi, nepokretni i razočarani ljudi. Trebalo se naviknuti, ali nismo odustali. Malo - pomalo oni su se naviknuli na našu prisutnost,upoznali nas i zbližili se s nama. Počeli su pričati svoje životne priče, iz kojih smo puno toga naučili zezali smo se, uslijedio je famozni prelazak na ti. I shvatili su oni da je nama stalo do njih, da je ipak nekog briga,obasipali su nas osmijesima,a kad zbog nekog razloga ne bismo mogli doći, nastajala je panika. I tako dan za danom postali smo jedni drugima dio svakodnevice. Iz zahvalnosti su nas pozvali na izlet u Šćit u Rami. Zajedno išli u crkvu,bili na misi,posjetili muzej i družili se. Zajedno s djelatnicima Doma organizirali smo proslavu povodom Dana starih i nemoćnih. Bilo je sunčano pa smo napravili roštiljadu, opuštali se uz smiješne priče,dijelili smo kolače i zabavljali se. Dobili smo plaću koju,možda će zvučati otrcano,ne može dati nijedan poslodavac-zadovoljna i na trenutke vedra lica staraca, a mi smo se osjećali ispunjeni.

Udruga „Nada“ je jedna druga priča.Onamo nismo mogli odlaziti svaki dan,tek kad bi nas pozvali ili kad bismo se dogovorili za termin.Vrijeme je s tom dječicom bilo dragocjeno i nama i njima.Ta dva - tri sata koje bismo tamo proveli bila su ispunjena smijehom,radošću i igrom. Usprkos tome oni i dalje pate i ta njihova herojska patnja senzibilizirala je naše osjećajne niti te nas natjerala da i sami budemo hrabri.Trebalo je i strpljivosti i snage za suočavanje s tolikom količinom invalidnosti i teških oboljenja na jednom mjestu. Postali su nam sinonim za činjenje dobra. Osjećaji kojima smo bili ispunjeni teško se mogu opisati, no na neki čudan način najednom shvatiš što je dobro i osjećaš se zadovoljno.Osjećaj te korisnosti bio je dovoljna nagrada, ali dobili smo mi priznanice,certifikate-sve crno na bijelo.Pozvani smo u Sarajevo da nam uruče priznanja. Nama, malim gimnazijalcima. Bilo je tu more volontera iz čitave zemlje, predstavnika vlasti, lokalnih zajednica, ministara, moćnika, ali mi smo igrali glavnu ulogu, MI, volonteri. Kad nam se s pozornice obratio ambasador SAD-a i počeo nam zahvaljivati te nas hrabriti,uistinu smo bili ponosni. Osjećali smo da je vrijedio naš trud ne samo zbog priznanja, nego smo i shvatili da samo ipak napravili „nešto“. Pristali smo biti „čudaci“ i iskočiti iz okvira sredine u kojoj živimo i vrijedilo je.Nadam se će neki novi klinci nastaviti ono što je započeto i da će dati najbolje od sebe…Želim vjerovati…